Dulje od pet stotina godina posavski goniči tragaju za zečevima i lisicama, prate životinjske tragove i dijele svakidašnji život sa svojim vlasnicima, hrvatskim seljacima, ratarima, lovcima. I danas, kao nekada, zajedno izlaze u svitanje i osluškuju buđenje šume, upijaju mirise rosnih livada i pokrete divljači na jutarnjoj ispaši. Posavskog goniča uzgajali su i naši očevi, djedovi, pradjedovi. Postali su dijelom naše kulture, dio nas samih.

Nastali su od prastarog panonskog goniča koji se najprije uzgajao u Posavlju, a zatim se raširio po čitavoj zemlji. Tijekom stoljeća nazivali su ih različitim imenima: boškinima, žutim turskim goničem, posavskim brakom ili posavskim zečarom. Postojao je i oštrodlaki tip posavca koji je bio raširen u Posavini, Lici te u Istri, gdje ga je puk zvao „barbino“.

No, konačni naziv dobili su upravo po pokrajini u kojoj su nastali i odakle su se proširili, nizinskom toku rijeke Save, od utoka Sutle pa do ušća u Dunav.

Zbog čvrste građe posebno su pogodni za lov u prostranim šumskim područjima s mnoštvom šiblja i gustoga grmlja, no podjednako dobro se snalaze u gorskim, šumovitim predjelima. Iako su psi ravnice, dobro su se adaptirali i na dalmatinskom kršu. Odličnog njuha, uporni u gonjenju i i traženju, zvonkog i jasnog glasa, iznimno su cijenjeni zbog brzine i pokretljivosti. Njihova je posebna odlika poslušnosti i privrženost gospodaru. Lovci često ističu kako se lovačke pasmine uvezene iz stranih zemalja, u radu na našem terenu, ni izgledom ni sposobnostima ne mogu se uspoređivati s hrvatskim goničima.

Povijesni zapisi o posavskom goniču

Već grčki historiograf Ksenofont u didaktičkom spisu O lovu, a kasnije i Arijan Flavije, opisuju pse koji se odlikuju spretnošću pri lovu, a na koje su nalik i današnji europski goniči, posebno građom tijela i bojom.

U 15. stoljeću slikar Vincent iz Kastva prikazao je na sjevernom zidu Marijine kapelice u Beramu kod Pazina povorku Sveta tri kralja koju prati i vodič pasa. Na povodniku drži četiri psa, među kojima se nalazi i kratkodlaki crvenkastožuti pas visećih ušiju koji bi odgovarao posavskom goniču. Franjo Rački spominje kako su vodiči pasa, u povijesnoj literaturi nazivani 'psari', već od 1070.g. poznati na dvorovima hrvatskih velikaša. Na istarskim freskama istovremeno s religioznim motivima prikazivan je život ljudi i običaji vremena u kojem su nastale.

Najvrjedniji pisani podaci o uzgoju i namjeni hrvatskih autohtonih pasa mogu se naći u arhivu Đakovačke biskupije. U manuskriptu  'De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus' (O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u ?akovu i okolici) biskup Petar Bakić nabraja i opisuje sve životinje koje su 1719. godine postojale u njegovoj biskupiji. Među navedenim psima spominje žućkastocrvenkastog psa, visokog oko 4 pedlja, s bijelim oznakama na glavi, vratu, prsima, nogama i repu koji opisom odgovara današnjem posavskom goniču. Ističe kako je  Hrvatska već u 14. stoljeću bila značajno uzgajalište najboljih lovačkih pasa koji su se otpremali u razne europske zemlje. Jednaki opis ponavlja  i Andreas Keczkemety, upravitelj crkvenih dobara u Đakovu u svom izvještaju na latinskom iz 1737., kao i đakovački kanonik Petar Lukić 1752. godine, koji ističe kako se takav pas najčešće uzgaja od svih lovačkih pasa u Hrvatskoj, a sposoban je za lov svih vrsta divljih životinja.

U crkvi Gospi od Anđela u Velom Lošinju koja je sagrađena prije 1566.g., uz dosad najstariji prikaz dalmatinskog psa, kinolog i istraživač povijesti hrvatskih autohtonih pasmina inž. Boris Špoljarić otkrio je još jednu oltarnu sliku koja prikazuje posavskog goniča. U centralnom dijelu je djevica Marija koja doji Isusa, s njezine lijeve strane nalazi se sv. Nikola, desno sv. Rok s psom, a ispod njih je portret nepoznatog darovatelja. 'Slika prikazuje psa koji sjedi, s kruhom u ustima, uz sv. Roka, smeđe boje s bijelim oznakama na glavi, ušima, prsima te po prednjim i stražnjim nogama. Može se zaključiti da je riječ o psu brakoidne građe s preklopljenim uškama koji prikazuje posavskog goniča koji se od tada do danas gotovo nije ništa izmijenio', ističe Špoljarić.

Standard pasmine
standard.jpg
Prema važećem standardu riječ je o robusnom psu srednjih proporcija na čijoj se crvenoj, crvenkastoj ili pšeničnoj dlaci nalaze bijele oznake na glavi u obliku lise, na vratu, šapama i vrhu repa, oko vrata, po prsima, donjim dijelovima nogu i na vrhu repa. Bijela boja može zauzimati najviše jednu trećinu ukupne površine tijela psa, a poželjno je da je simetrično raspoređena po tijelu. Nos i oči su tamni, a krasi ga pomalo začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim, jasnim i visokim glasom. Siguran je, poslušan, živahan, simpatičnog izgleda i privržen obitelji.

 

Damir Skok: Posavski goniči moja su najveća ljubav

Predsjednik hrvatskog kinološkog saveza Damir Skok istinski je zaljubljenik u posavske goniče. Prije gotovo petnaest godina prvo je štene stiglo u njegov dom i otada ne može zamisliti svoj život bez vjernoga pratitelja i prijatelja. Do sada je uzgojio četiri legla ove posebne lovačke pasmine pasa i svako štene smatra jedinstvenim. Trenutačno mu društvo pravi mužjak Dren kojeg smatra izvanrednim psom, a osobito ističe njegovu narav. 'Dren je izuzetno veseo i prijazan pas. Srdačan je prema svima – i ljudima i psima. Voli pratiti zbivanja oko sebe, uvijek je za akciju i sve doživljava s neopisivom radošću. Izvanredan je ljubimac, ali i odličan lovački pas', pripovijeda veterinar i kinološki sudac koji živi s  psima od malih nogu. Ljubav prema psima na njega je prenio otac s kojim je od malena odlazio lov i naučio voljeti i poštovati životinje.

skok_i_posavac.jpg

'Moja najdraža kujica bila je posavka Tena, koja je imala samo jedno leglo, a iz njega sam zadržao Drena u kojemu prepoznajem njezinu osobnost koja me osvojila, objašnjava dalje i ističe kako je jedna od najljepših odlika posavskih goniča njihov nevjerojatan odnos prema vlasniku i čitavoj obitelji.

'Iako su vrlo ljupki i privrženi, goniči se u pravilu rijetko drže kao kućni ljubimci, a mogli bi biti idealni članovi obitelji. Za ljude koji imaju nešto više iskustva s psima to ne bi trebao predstavljati problem. Slične su naravi kao i vrlo omiljeni bigli. Samo treba biti ustrajan u odgoju i naučiti psa da dođe na poziv kako ne bi odlutao za mirisima', ističe  gospodin Skok. i nastavlja: 'Nisu stvoreni za osamljeni život u boksovima ili u čoporu pasa odvojenom od ljudi. Željni su kontakta i ako žive kao članovi obitelji, njihova plemenita narav  najbolje će doći do izražaja.'

S uzgojem autohtonih pasmina predsjednik  Hrvatskog kinološkog saveza je zadovoljan. 'Postigli smo stabilnu i široku populaciju koja neprekidno raste. Kvaliteta pasa ovisi o uzgajivačima koji pokušavaju unaprijediti pasminu ovisno o svojem iskustvu i samokritičnosti, kao i kod drugih vrsta pasa.. Uzgoj posavaca nije osobito zahtijevan ako se poštuju osnovne kvalitete u uzgoju – od oblika glave i rasporeda boje do stabilnog karaktera, radnih kvaliteta i prirođenih sposobnosti koje krase ovoga psa. Važno je istaknuti i da posavci nisu skloni bolestima koje bi bile tipične za pasminu. Na uzgajivačima je', ističe, 'odgovornost da vode računa o tome u čijim će rukama završiti štene. Zahvalnost zbog popularizacije hrvatskih goniča treba iskazati ljudima koji su izlagali pse na europskim izložbama i prezentirali naše autohtohtono blago svijetu, ali i onima koji nemaju afiniteta prema izlaganju, ali se zato bave radom s psima i lovom. Njihovi uspjesi možda nisu odmah vidljivi, ali su postojani.'

Zahvaljujući naporima Hrvatskog kinološkog saveza sve manje je pasa bez rodovnice i rjeđe se preprodaju odrasli, odgojeni psi stranim lovcima, što je bio čest slučaj u ne tako davnoj prošlosti. 'Ekonomska moć uzgajivača hrvatskih goniča i lovaca nešto je bolja, a ne treba zaboraviti ni ono najvažnije: Osobnost tih pasa je tako izuzetna, da će rijetko tko biti u stanju prodati odrasloga psa na kojega je ponosan, svoga prijatelja i ljubimca', ističe Damir Skok.