I. FCI skupina
opasni-psi
Napadi psa na čovjeka, na žalost, nisu rijetkost. Ugrizene osobe su najčešće sami vlasnici, no u tim slučajevima to obično nije vijest u dnevnim novinama. No, kada se radi o napadu psa na šetača ne nekoj javnoj površini, onda to u većini ljudi budi momentalan otpor prema velikim psima, usađuje u čovjeka strah od psa te sva pasja populacija, uključivši i vlasnike, trenutno postaje nekako nepoželjna...

Vlade nekih zemalja poduzele su korake kako bi otklonile ovaj problem na način da su klasificirale pse nekih pasmina pasa kao opasne, dakle problem agresije u pasa klasificirali su kao specifikum nekih pasmina (sličan zakon donesen je i u RH u veljači 2005.).
To, dakako, nije točno, pa je pitanje koliko će ovakvi i slični zakoni pomoći u suzbijanju napada psa na čovjeka.

Postavlja se pitanje leži li korijen problema u tzv. "opasnim" psima ili je pitanje mnogo složenije, a proizlazi iz procesa socijalizacije psa i čovjeka. Ono što želim naglasiti jest da su nekim psima vlasnici opasni i neodgovorni ljudi. U manjim mjestima kao i u većini sela sasvim je uobičajeno da ljudi puštaju pse iz dvorišta da sami malo prošetaju, a to posebice postaje aktualan problem kada se tjera neka od kujica. Kako psi neumorno cvile jer osjete ženku u tjeranju, tako vlasnici nakon nekoliko sati slušanja cvileža, jednostavno psu otvore vrata dvorišta. Događa se to i u gradskim sredinama, gdje će takvi psi, na žalost, najčešće stradati pod kotačima automobila.

Sigurno da je ovakav način ponašanja vlasnika neprihvatljiv - nitko nema pravo na bilo koji način ugrožavati druge ljude. Takvi će vlasnici uvijek reći kako je njihov pas dobar i neće nikoga dirati.... No, radi li se o psini od četrdesetak kila i primjerice prvašiću koji se boji psa, susret na uskom trotoaru može imati fatalne posljedice.

Često ćemo čuti opravdanja od strane vlasnika pasa kako je neko dijete ili čovjek pristupilo bez pitanja i pošlo pogladiti psa, no na vlasniku psa je da spriječi takvu situaciju. S opasnim psom ne možete u park, ne možete šetnicama uz more koje su namijenjene ljudima, osobito ne u turističkim mjestima jer ako se krećete među ljudima, oni normalno pretpostavljaju da je pas dobar te da mu neće smetati ako ga netko pogladi. Općenito to nisu mjesta za šetnju s psom, jer upravo u takvim situacijama napadi psa na čovjeka su najčešći. O šetnji velikog psa bez uzice ne treba ni govoriti.

Apelirala bih na vlasnike pasa da imaju na umu da svi ljudi ne vole pse, štoviše, neki ih se panično boje. Šetanjem pasa po parkovima bez uzice i bez brnjice samo izazivamo revolt ljudi koji pse ionako ne vole. Osim što nisu mjesta za šetnju s psom, parkovi uistinu nisu mjesto za pokazivanje pseće poslušnosti. Mnogi psi neće poslušati vlasnika ako su već krenuli za drugim psom, mačkom ili golubom. Vezivanje pasa ispred dućana, frizera i slično također je jedna od situacija gdje praktički prisiljavate druge ljude koji žele ući u dućan da prođu na pet centimetara od vašeg psa. Još je dobro ako je pas vezan, no neki vlasnici psu daju naredbu čekati i ostave ga na pločniku mrtvi hladni, pa vi sad prođite s dječjim kolicima i jednim trogodišnjakom koji u ruci drži sendvič...

Ne mislim da u gradu nema mjesta za pse, dakako da ima, no pas jednostavno mora biti na uzici, a ako je velik mora imati i brnjicu. Ne zato što bi nekoga ujeo već zato da se drugi ljudi ne osjećaju neugodno u blizini pasa. Na taj način mrzitelji pasa možda bi postali mekši. Nemojmo im davati povoda za novinske tekstove u kojima se ocrnjuju psi. Pokušajmo svi zajedno pokazati ljepotu prijateljstva s psom, povjerenje u odnosu čovjeka i psa. Pokažimo da psi mogu živjeti u gradu, da nisu zagađivači ulica te da nisu prijetnja nikome.

Izvor: Tamara Ferari-Miškulin, dr. vet. med.
Veterinarska ambulanta privatne prakse "Kućni ljubimci"
www.ferarica.com